Bosna i Hercegovina
Tekst i slike:
Emir Vučijak
Brdski biciklist, autor knjige “Vodič za brdski biciklizam u Bosni i Hercegovini”, potpredsjednik Biciklističkog saveza BiH, voditelj projekta “Bike4Life”
7. Trebević
Ako ste uspješno savladali igmanski uspon do Hrasničkog stana nema vam druge nego još položiti “prijemni ispit” i popeti se (naravno i spustiti) na Trebević.
Gledano iz grada tv toranj na vrhu Trebevića se doima kao nešto nedostižno. Prosječnom stanovniku, dok onako pijucka kaficu u ljetnoj bašti, prosto je nezamislivo da se neko gore uspne biciklom. Možda je i vama, ali….
Najlakši način je da krenete preko Vraca (dobro, uspon uz Vraca jeste dosadan srećom nije dugačak). Već kad prođete Vraca i zamaknete iza prve krivine osjetit ćete miris planine. Istina, tu još naiđe pokoji automobil, ali kad se odvojite desno starim makadamskim putem koji su gradili još austrougari, ništa vas neće zaustaviti. Na putokazu stoji da je do vrha još osam kilometara. Razvucite to slobodno na dva sata, pravite pauze, bitno je da dođete do samog vrha. Svakim metrom bit ćete ponosniji na sebe, osjećat ćete kako se priroda mijenja i kako grad ustupa prostor divljini. Nakon dolaska do tv tornja ni slučajno ne pomišljajte da se vraćate istim putem nazad. Pa, zaboga, sad ste već brdski biciklist imenom i prezimenom. Ako još imate snage ostavite bicikl iza kakvog grma i pređite planinarsku sekciju do samog vrha. Fotka kraj znaka i broja 1.627, što će reći da se toliko metara izdiže iznad mora, nešto je što svaki sarajlija mora imati u arhivi.
Ali, ako ste mislili da je pogled na Jahorinu, Bjelašnicu, Treskavicu i okolne planine kraj užitku – varate se. Rock and roll tek počinje. Od razrušenog doma Vaso Miskin Crni kreće planinska staza koju su gradili još u doba Austrogarske. Prve metre ćete voziti oprezno iznenađeni lakoćom kojom savladavate prepreke. Malo ćete se prepasti nagiba jer je staza bukvalno urezana u strmu padinu, ali koga briga za nagib jer vozite ravno stazom. Ako zanemarite pogled lijevo na liticu i borove i fokusirate se na ono ispred – vožnja je fenomenalna. I kad nakon dva i po kilometra serpentina i šume izbijete na proširenje ispred još jednog uništenog doma na Dobrim vodama požalit ćete što nema još.
Ima, ali za one vještije. Naime, od Dobrih voda nudi se nekoliko mogućnosti. Najjednostavnija i najbezbjednija je da se starim sada već razvaljenim asfaltnim putem spustite do Prvog šumara. Druga da isto tako atraktivnom stazicom produžite ka Napretkovom domu. Treća i četvrta je da se uhvatite u koštac za zahtjevnim stazicama prepunim korijenja i iznenađenja (ali i adrenalina, mmmmm) koje vode ka Prvom šumaru ili Brusu. Koju god da odaberete nećete pogriješiti.
I da: sve je bezbjedno, ovdje nema mina.
Od Prvog šumara najlakše je spustiti se putem što vodi ka trasi bob staze, potom makadamom do prvih gradskih kuća mnogo iznad Parka prinčeva ili Bibana. Odatle savjetujemo oprez jer je nagib prilično velik, na asfaltu zna biti koban, a već ste u gradu gdje ima i automobila.
approx: dužina uspona 14 km, vertikalni uspon 1000 m.
8. Bjelašnica- Babin Do
Iako brdski biciklisti po vokaciji ne vole asfalt, jedna od stvari koju svako želi upisati u svoj biciklistički CV je uspon na Bjelašnicu, tačnije do ski centra na Babinom dolu. Ako ništa da poslije može pričati “kako je to bezveze”, ali eto ipak se dokazao mrskim usponom uz Krupac. Vožnja uzbrdo asfaltom, naime, nešto je najdosadnije. Vrijeme sporo prolazi, ništa se ne dešava, dugački pravci lome psihu, sam asfalt se ljeti ugrije i zrači toplotu pa ionako vruć dan čini još vrelijim, nema vode usput, nema hlada…. Pa zašto onda činiti ovo? Da bi se spustili nazad, jedan je od odgovora. Drugi, nimalo manje bitan je da bi čovjek sebi dokazao da može, da osjeti onaj užitak i lakoću s kojom savladava posljednjih par stotina metara jer je nadomak cilja, da osjeti ponos kad ga iz kafića gledaju oni što su se tu dovezli autom i kojima je vrhunac napora dizanje čaše s pićem. O ovom usponu se, osim toga nema šta više reći. Da, neki će ga raditi čisto radi sticanja kondicije ili da ovu trasu iskoriste u rano proljeće dok je skijalište još aktivno.
Spust je nešto drugo. Brzine koje se dostižu su i preko 70 km/h i za ovo zbilja trebate biti maksimalno skoncentrisani. Naročito treba paziti na krivine i moguće vozače-ubice što pretiču po punoj liniji.
approx: dužina 25 km, vertikalni uspon 800 m.
9. Bjelašnica vrh
Koliko god da ste ponosni dolaskom u Babin do, pijuckajući osvježavajuće piće u nekom od kafića mjerkat ćete vrh. Iz te perspektive se čini teško dostižan, ali, sjetite se Bentbaše, Darive, Barica ili Trebevića. Sad vam je smiješno da vam je nekad cilj bio Zmajevac, zar ne? Pa dobro, da vidimo i taj vrh, tih tričavih 2.067 metara.
Najlakši način je tehničkim putem koji vodi iz Babinog dola. Put je popravljen i nasut pa je podloga na zavidnom nivou. Prvi dio vodi kroz šumu, ali samo do Štinjeg dola i Kuće spasa.
No, od tog mjesta već počinje ozbiljna planina. Ako je loše vrijeme, magla ili vjetar bolje je ne pokušavati popeti se. Bez obzira što do vrha vodi makadamska cesta, iznenađenja su uvijek moguća. No, na bicikl ste sjeli po vedrom i sunčanom danu i hrabro savladavate jednu po jednu serpentinu. Savjet: ponesite dovoljno vode. I koliko god mislite da je dovoljno, stavite još malo. Iznenađujuće je kako vam sunce izvuće i zadnju kapljicu znoja, a ako ovdje dehidrirate nema vam spasa do povratka nazad. Izvora nema.
Međutim, ako uspijete ispedalati do opservatorije, osjećaj je veličanstven. S jedne strane Prenj, Treskavica, s druge Vranica, Vlašić, pa Trebević, Jahorina… na sve strane ljepota. Tek ovdje kad dođete shvatite svu suštinu brdskog biciklizma. Osjećaj pobjede i pogled s vrha. Dobro, postoji još i adrenalin zvani spust. Moguće je spustiti se i skijaškom stazom, ali kod nas su skijališta posuta kamenjem a ne travom pa ovo preporučujemo samo tehnički spremnim i iskusnim biciklistima. Jednog dana, kad ovaj tekst bude još samo u arhivama, možda će ovdje postojati biciklistička staza na koju će dolazisti turisti željni adrenalina, ali zasad to je tek ideja nekolicine zanesenjaka. Međutim, kako god da se spuštate sa 2.067 metara, Sarajevo leži na nekih 570, pa računajte. Užitak za deset u svakoj varijanti.
approx: dužina uspona 9 km, vertikalni uspon 770 m.
10. Nanića put
Nakon vrha Bjelašnice otvaraju se mnoge opcije. Sad već više nećete gubiti vrijeme dosadnim pedalanjem iz centra grada već ćete do obližnjih planina dolaziti autom, pa tek tu započeti užitak zvani brdski biciklizam. Igman je pravi splet puteva, bilo da “obrnete krug” oko Ravne vale (start iz Velikog polja i onda prekrasna tura od 22 kilometra) bilo da istražujete brojne staze po Igmanu, miris šume je sjajan. Neki će se zaputiti dalje prema Šabićima. Ovdje postoji jedna sjajna tura koju preporučujemo početnicima ili porodicama sa djecom (iznad 12 godina) a koja ide preko Rakitnice i brda Pijevac do Sinanovića, potom povratak kanjonom Tušilske rijeke. Na raspolaganju su i pravci prema Dejčićima, Brutusima i Trnovu.
Ipak, za one koji su se sad već “navukli” na mtb poslastica se zove Nanića put. Tačnije, Nanića put je stara planinarska stazica od Hadžića do Brezovače, ali ova staza se može uvezati sve do samog Babinog dola. Da budemo precizni, ono o čemu pričamo je spust ovom stazom. Uspon će biti dosadnim asfaltom uz Krupac ili, ono što biciklisti radije čine, igmanskim putem preko Hrasnčkog stana, ratne džamije, Velikog polja sve do Babinog dola.
Staza kreće od samog skijališta, od tehničke baze Grakop. Cijelim putem je markirana putokazima koje su postavili aktivisti MTBA. Prvi dio je lagani spust kroz bjelogoričnu šumu sve do Velikog polja na Igmanu. Dijelom slijedi trasu biatlon staze, izbije na Veliko polje, pa iza hoteal Monti ponovo napušta asfalt. Odatle, sve do puta za Javornik vodi zanimljiva stazica, doduše ima i par metara uspona, ali uglavnom ravna. Potom se nakratko izbija na asfalt, ali vrlo brzo ga staza napušta i divnim single trailom vodi ka domu Prijatelj prirode blizu Malog polja. Nakon toga neizbježni su metri asfalta, ali već iza restorana Ljiljan trasa skreće lijevo na makadam i odatle do samog kraja je izuzetno atraktivna. Nakon makadamskog dijela slijedi trasu kanalizacione cijevi, tehnički nešto zahtjevniji dio, ali svakako pun adrenalina. Iza doma Brezovača staza presijeca asfaltni put, spušta se makadamom koji vodi ka Golom brdu, i konačno ulazi u pješačku stazicu nazvanu Nanića put.
Vožnja ovom stazom je nešto neponovljivo. Blago nagnuta sa tek ponekim težim tehničkim elementom, staza vodi kroz bjelogoričnu šumu, većim dijelom je ljevkasta poput bob staze a u jesen prekrivena lišćem. Spust niz nju vrijedi svake graške znoja, a iskustvo autora ovih redaka kaže da uopšte teško ne pada činjenica da se nakon ovog nezaboravnog spusta treba vratiti iz Hadžića u Sarajevo. Naravno, ne magistralnim putem M-17 već paralelnom lokalnom i slabo prometnom cestom i ta vožnja prođe začas, uglavnom u prepričavanju dogodovština sa spusta.
approx: dužina spusta 25 km, vertikalni spust 700m.
